RUSKA KOZMIČKA IDEJA I NAŠE VRIJEME

Izvor: Nexus magazin 08/2010

 

IZMEĐU PROLAZNOSTI I BEZVREMENOSTI

 

Od svih kozmista Konstantin Eduardovic Ciolkovski (1857.-1935.) najveci je ljubitelj dalekih svemirskih prostranstava. Vizionar u atomima prepoznaje „elementarne sastojke" kozmosa (Fedorovljeve 'cestice'). Oni postojano titraju izmedu postojanja i nepostojanja, piše Ciolkovski u djelu Monizam Svemira. O vremenu atoma sigurno i znalacki pripovijeda:

 

...ogromna razdoblja nepostojanja za atom kao da ne postoje, vec postoje samo razdoblja njegova prebivanja u živoj organskoj materiji, uglavnom u mozgu visoko razvijenih bica. Kako god bila kratka razdoblja života, oni, ponavljajuci se beskonacan broj puta, u svojoj ukupnosti cine beskonacno subjektivno i apsolutno vrijeme. Ono se nikad ne prekida i nije se prekidalo. Prošlost je isto tako beskonacna kao i buducnost. Zato tijek višeg života atoma ne samo da nije ogranicen u vremenu nego je i subjektivno kontinuiran.  Kontinuiranje u smislu da se osjecaj života nikad ne prekida, iako sa svakom smrti ili rodenjem on osjeca oštru promjenu. Atom je uvijek živ i uvijek sretan, bez obzira na apsolutno goleme intervale nepostojanja ili položaj u neorganskoj materiji. Za mrtve vrijeme ne postoji i ne može se racunati. A buduci da je utjelovljenje neizbježno, zbog svega recenoga i zbog beskonacnosti vremena, sva ta utjelovljenja subjektivno se stapaju u jedan su-bjektivno-kontinuiran, prekrasan život koji nikad ne završava. Kakav se zakljucak može izvesti kad je rijec o covjeku, životinji ili bilo kojem atomu u kojim god se okolnostima nalazio? Raspadanjem organizma atom covjeka, njegova mozga ili drugih dijelova tijela (a takoder svaki put kad atom izade iz organizma, što se dogada mnogo puta u njegovu životu) zatjece se, u pocetku, u neorganskim okolnostima.

Izracun pokazuje da je u prosjeku potrebno da produ stotine milijuna godina da se ponovno utjelovi. To vrijeme koje prolazi za njega je nula. Njega subjektivno nema. Ali, stanovnici Zemlje u takvom se intervalu vremena potpuno transformiraju. (...) Znaci, smrt prekida svaku patnju i daje, subjektivno, trenutacni osjecaj srece. (2)

Karakteristicna je u Ciolkovskoga lakoca s kojom prica o složenoj igri 'mi-krosvijeta' i 'makrosvijeta', o neznatnosti našega planetarnog postojanja i nama nepredocivim razdobljima vremena:

Ako je slucajno proteklo mnogo više vremena - bilijuni bilijuna godina, niti to nije ništa loše za atom. Zemlje više nema, atom se utjelovio na drugoj planeti ili drugim prebivalištima života, isto tako prekrasnima. Vrlo je malo moguce da se atom utjelovi na Zemlji za nekoliko stotina godina te zbog toga ude u sustav još neistrebljenih životinja ili nesavršenog covjeka. Život biljaka i nižih bica se ne racuna, buduci da je gotovo nezamje-tan. Život razvijenijih organizama slican je snu, a život visoko razvijenih životinja, ako i tragican (s gledišta covjeka), subjektivno je nesvjestan. Krava, ovca, konj ili majmun ne osjecaju degradaciju vlastita života. Ali visoko razvijena bica gledaju na covjeka sa žaljenjem, kao i mi na pse ili štakore. (2)

 

OSJECAJNE PUSTOLOVINE ATOMA

 

Ciolkovski vrlo živo predocava citatelju „osjecajne pustolovine atoma" i predlaže usporedbu, kako bi se lakše shvatio kontinuiran i beskonacan život atoma:

Zanemarit cemo jedino najranije razdoblje razvoja organske materije, korist i znacenje kojega su nezamjetni u kozmosu, kao što je nezamjetna prljava mikroskopski mala trunka prašine na ogledalu ili snježno-bijelom listu papira. Zamislite da se sav naš život sastoji od niza radosnih snova. Covjek se probudio, sjetio na sekundu predivnog sna i pohitao ponovno usnuti da opet uroni u blaženstvo. U svakom snu on zaboravlja tko je i u svakom je snu on neka nova osoba. Jednom je zamišljao da je Ivanov, drugi put da je Vasiljev ili tko vec. Drugi san nije produžetak prvoga, niti se treci nastavlja na drugi. Isto tako niti jedan san nije povezan s prethodnim. Ali sreca je tu! Svi snovi su predivni, donose samo radost i nikad ne prestaju. Uvijek su bili, jesu, i bit ce!

I što ce vam više? Vi ste neprekidno sretni! Ova lako zamisliva slika daje neku ideju o tome kakav je život atoma u Svemiru, ma gdje oni bili. Dali smo približnu predodžbu o osjecajnoj sudbini apsolutno svega. (2)

Premda sebe proglašava materijali-stom, svemirske price Konstantina Eduardovica duboko su prožete metafizikom: Kozmos je Jednost - jedan živi organizam koji osjeca, pokrece cikluse prebivanja u sebi, vlastitu (kozmicku) evoluciju, a njegov atom - sretan gradanin Svemira - prebiva u jedinstvu znanja i morala. On živi izmedu snivanja i 'nanosekundnih' trenutaka budnosti. I upravo su ovi posljednji po njemu - prava stvarnost:

...postoji razlika izmedu niza predivnih snova, koji medusobno nisu povezani u jednu cjelinu, i niza stvarnih života atoma. Ti su životi svjesni kao životi mudraca, nisu nejasni i nesuvisli kao snovi. U intervalima izmedu snova mi nešto, makar i nakratko, osjecamo: upravo jedan život.

U intervalima pak izmedu života atoma, ne osjecamo ništa, bez obzira na to što su ti intervali ogromni. Oni za nas ne postoje. Život atoma je subjektivan, kontinuiran, bez pocetka i bez kraja, buduci da se svi njegovi pojedinacni životi slijevaju u jedan. Svaki pojedinacni život manifestira se kao val u beskonacno nizu valova. Stvarni život - val - ima pocetak i kraj, to je samo jedno razdoblje od bezbroj njih. (2)

Zadivljujuca je slicnost izmedu Ciolkov skog, koji sebe proglašava znanstvenikom materijalistom, i njegova mladeg indijskog suvremenika, mistika Meher Babe (1894.-1969.), koji se 1954. godine proglasio Avatarom vremena (sanskr. avatara, jedan od bogova, koji je 'sišao' u niže razine postojanja; visoka svijest utjelovila se posljednji put u ovom ciklu su vremena). Izlaganja koja oboje nude gotovo su podudarna, iako Meher Babina kozmologija, evolucija svjesnosti sadrži elemente hinduizma i sufizma. Meher Babini metafizicki pogledi za; sani su u knjizi Bog govori, objavljenoj 1955. godine. Tamo on precizno objašnjava izvorno stanje Boga. Bog je beskonacnost, poput oceana kojem nema kraja. I Bog... prebiva, on jednostavno jest, no nesvjestan je sebe, jer nicega drugog, osim njega, nema. On jest, ali ne zna da jest, on uopce ne 'misli'. No u nekom trenutku, onako nasumce, tko zna zašto, zapita se „Tko sam ja?". Ova emanacija misli je, kaže Meher Baba, pocetak kreacije, stvaranja ni iz cega. Bog, beskrajni ocean prebivanja nenadano se pokrece iz samoga sebe i, kao zaljuljavši se, pocinje 'prskati' bezbrojne kapljice sebe, ili 'duše'. Tako zapocinje igra-juce iskustvo 'sebe. Osjecajne pustolovine atoma. Ples Božjih cestica? U prvom dijelu trilogije Razgovori s Bogom, u „jednom neobicnom dijalogu" s Bogom (višim 'ja'), nastalom zapisivanjem pitanja i odgovora, Neal D. Walsch pruža slicno objašnjenje:

U pocetku je ono što Jest bilo sve što je postojalo, i nije bilo više nicega. Ipak, Sve Što Jest nije moglo spoznati sebe - jer, Sve Što Jest je sve što je bilo i nije bilo nicega drugoga. (...) Ono što je Sve Što Jest znalo je to da nije postojalo ništa drugo. Tako sebe nikada nije moglo spoznati s tocke gledišta izvan sebe. Takva tocka nije postojala. (...) Ipak, Sve Svega izabralo je da Sebe spozna iskustveno. Ta energija - ta cista, nevidena... nikome-drugome-poznata energija - odabrala je da iskusi Sebe kao krajnju velicanstvenost koja je bila. Kako bi to ucinila, Ona je shvatila da treba upotrijebiti tocku gledišta unutar Sebe. Razmišljala je, potpuno ispravno, da svaki dio Nje treba biti manji nego cjelina... I tako je Sve Što Jest podijelilo Sebe - postajuci u jednom slavnom trenutku ono što je ovo i ono što je ono. Po prvi put je postojalo ovo i ono, jedno od drugoga potpuno odvojeno. A ipak, oboje je postojalo istvoremeno. Kao i sve ono što nije ni jedno od toga. Tako su odjednom postojala tri elementa: Ono što je ovdje. Ono što je ondje. I ono što nije ni ovdje ni ondje - nego što mora postojati kako bi postojalo ovdje i ondje. To je ništa koje drži sve. To je ne-prostor koji drži prostor. To je sve koje drži dijelove. Možeš li to razumjeti? (11,29-30)

 

OTVARAMO SE NOVIM TUMACENJIMA

 

Suvremena znanstvena paradigma tumaci Boga kao svjesnost. Rijecima kvantnog fizicara Johna Hagelina: „Ono najranije iskustvo, pocetak svemira, moglo bi se reci, nastaje kada cista svijest, jedinstveno polje koje samo sebe promatra, kreira unutar svoje esencijalno jedinstvene prirode trostruku strukturu promatraca, promatranoga i procesa promatranja. Odatle, s te najdublje razine stvarnosti, svjesnost stvara kreaciju i prema tome... postoji vrlo intimna veza izmedu promatraca i promatranoga. Oni su kao jedna nedjeljiva cjelina konacno povezani u temelju kreacije koja je jedinstveno polje i koja je takoder naša vlastita najnutarnjija svijest, sebstvo." (1, 94) Ili rijecima Maharishija Mahesha Yogija (1914.-2008.), zacetnika tehnike transcendentalne meditacije (TM): „Svaki govor, akcija i ponašanje su fluktuacije svijesti. Sav život izranja iz svijesti i njome se održava. Citav svemir izraz je svjesnosti. Stvarnost svemira neograniceni je ocean svijesti u pokretu." (1, 111) Iako govore o istome, znanstvenici (kada pronicu u bit stvari) govore drugacijim jezikom od mistika (kada pronicu u tajne postojanja). Ili umjetnika, koji svojim rijecima, slikom, glazbom poticu izravnu komunikaciju duša na neopipljivim razinama postojanja, koje takoder nazivamo covjekovim unutarnjim svijetom. Ili ljudi, kao što je Neal D. Walsch, kad u intimnoj komunikaciji ostvaruju kontakt sa svojim „višim Ja", Bogom, višim oblicima svjesnosti. Govore drugacijim jezikom od kršcanskih autoriteta, koji se protive svakom tumacenju Boga što izvrce nauk Kristove Crkve. Ili ljudi, kao što je Barbara Marciniak, koji kanaliziraju poruke višedimenzio-nalnih skupina bica iz kozmosa:

Koja je vaša uloga u svemu tome...? (...) Znajuci da svakom svojom misli šijete buducnost, osvijestite sebe kao važno bice. Podsjecamo vas da je frekvencija koju želite stvoriti frekvencija ljubavi, a ona može biti dostignuta na mnogo nacina. Vašim precima nisu uvijek bila draga bica koja bi susretali nakon rastvaranja svojih višedimenzionalnih 'ja' i pri tome bi cesto u njima vidjeli neprijatelje. Došli su Bogovi i ispunili nebesa tamom i bijesom, ali oni su takoder došli i ispunili nebesa zvukom, svjetlošcu i ljubavlju. (7,160)

Prisjetimo se starozavjetnog Boga koji je bijesan, proklinje i traži odmazdu, i no-vozavjetnog Boga koji je blag i uci opro-stu i bezuvjetnoj ljubavi.

Da živimo u vremenu nove paradigme dokazuju sve brojniji novinski clanci, iz kojih doznajemo da Vatikan ublažava stav i proširuje dogmu o stvaranju covjeka na objašnjenje da se Božja sve-mogucnost ne ogranicava samo na na malu planetu Zemlju. Jutarnji list 18. veljace 2009. g. prenosi vijest: Vatikanski astronom ne iskljucuje postojanje vanze-maljaca.

„VATIKAN - Glavni vatikanski astronom otac Jose Gabriel Funes izjavio je za znanstveni casopis Focus kako ne iskljucuje mogucnost postojanja vanze-maljaca. 'Moguce je da u svemiru postoje drugi oblici života koji imaju razum', izjavio je Funes u razgovoru za Focus. 'Procjenjuje se da ima 100 milijardi zviježda i da je u svakom po 100 milijardi zvijezda, oko kojih kruže planete. Stoga je velika vjerojatnost da postoje planete poput naše. Moguce je i da u svemiru postoje drugi oblici života^ izjavio je Funes." Vijest je to koju objavljuje Corriere de-lla Sera 14. svibnja 2008.: „MOGLA BI POSTOJATI DRUGA BICA KOJA JE STVORIO BOG; Vatikan se otvara prema vanzemaljcima; 'Može se vjerovati u Boga i u E.T.-a'".

„VATIKAN - Moguce je vjerovati u Boga i u vanzemaljce. Može se prihvatiti postojanje drugih svjetova i drugih oblika života, cak i razvijenijih od našega, a da se zbog toga ne dovodi u pitanje vjera u stvaranje, inkarnaciju i iskupljenje. Tvrdi to šef vatikanskih astronoma, argentinski jezuit Jose Gabriele Funes... (...) To ne pobija našu vjeru jer ne možemo postaviti granice Božjoj stvaratelj-skoj slobodi."

Interpretacija je u naše vrijeme mnogo i one su ponekad medusobno proturjecne. U panorami raznolikih tumacenja uvijek smo slobodni birati ona koje nama najviše odgovaraju.

 

DRUGO TUMACENJE CIOLKOVSKOGA

 

Nezaobilazno je i drugo tumacenje velikog vizionara, na cije se ideje nadovezu-je transhumanisticka koncepcija, barem ona u njegovoj domovini. Osnovna ideja koju zastupaju transhumanisti - izjašnjavajuci se uglavnom kao ateisti - jest 'poboljšati' covjeka pomocu naprednih tehnologija - ukloniti bolesti (produžiti život pomocu umjetnih organa), zaustaviti starenje tijela (postici „vjecnu mladost"), dokinuti smrt. Tehnologije poput genetickog inženjeringa, nanotehnolo-gije, kriogenike, robotike, informacijskih tehnologija i si. trebale bi omoguciti covjeku da nadide fizicka i biološka ogranicenja. Transhumanisti smatraju da se covjeka zapravo može usavršavati do unedogled, slicno kao i stroj. Ljudski um usporeduju s kompjutorskim hardverom, vjerujuci da ce jednoga dana individualnu svijest biti moguce pohraniti na digitalni nosac. Ono na što transhumanisti manje obracaju pažnju jest drukcija vrsta „širenja svijesti" ili, po Ciolkovskom - preobrazba materije, zahvaljujuci visoko razvijenim organizmima, u „neobrativ oblik specificne energije koja posjeduje kozmicku i telepatsku svijest, proširenu u kozmickom prostoru". (3, 295) Ideja uploadanja svijesti na, primjerice, digitalne nosace, povezivanja pojedinacnih svijesti na kompjutorske mrežne sustave ili cipiranja ljudi jedna je od mogucih varijanti koju predlaže posthumanizam. Posthumanizam zagovara jedan od mogucih scenarija futuristickog društva -rezultata umjetno usavršavane evolucije

-        pantehnizaciju, robotizaciju, kiborgizaciju (u nekim projekcijama rijec je o jednom, zajednickom, 'kibernetskom' umu). Time, na neki nacin, slijedi tradiciju mehanickog poimanja svijeta. Ove se teme danas sve više propituju, s obzirom da je rijec o njihovoj primjeni na samome covjeku; mnogo se govori o eticnosti i opravdanosti eksperimenata koji, posljedicno, otvaraju mogucnost razlicitim manipulacijama.

Geneticki inženjering otvara vrata genetickom modificiranju hrane, redizajniranju geneticke strukture, kloniranju organizama. Primijenjen na covjeka, trebao bi pomoci u lijecenju nasljednih bolesti i produžavanju života. Pomocu genske terapije u buducnosti bi bilo moguce mijenjati ljudski genom i uklanjati bolesti, tako da se 'loš' gen zamijeni 'zdravim', smatraju molekularni biolozi. Nanotehnologija se temelji na manipulaciji atoma i molekula i smatra se buducnošcu medicine (lat./grc. nanus znaci patuljak, a danas služi za oznacivanje milijarditog dijela mjerne jedinice). Ona omogucuje osuvremenjivanje medicinske opreme i brže dijagnosticiranje. Pored pozitivnih strana eksperimentiranja s nanocestica-ma (nano procesori, racunalna tehnologija), postoje i one negativne, a vežu se ponajprije uz vojnu primjenu (biološko ratovanje) i svaku drugu manipulaciju zanemarivanjem etike - radi stvaranja profita i moci.

Kriogenika nudi konzervaciju, zamrzavanje ljudskog tijela na niskim temperaturama do nekog trenutka u buducnosti, kada bi se dovoljno razvile i mogle primijeniti tehnologije 'popravka stanica i regeneracije tkiva na molekularnoj razini. Troškovi kriokonzervacije cijeloga tijela   (alternativa  je   kriokonzervacija samo glave, odnosno mozga) krecu se od 28.000 do 150.000 tisuca dolara. Te cijene odnose se na dvije vodece americke kompanije koje osiguravaju kriopre-zervaciju - Cryonics Institute (utemeljen 1976.) i Alcor Life Extension Foundation (1972.). (Ugovor za krionizaciju, cita se u medijima, vec je potpisala Pariš Hil-ton, a kriogenicki zamrznuti tijelo poželjela je i Britnev Spears.) Znanstvene ideje uvijek nadahnjuju umjetnike. Ili je obrnuto? Sam pocetak 20. stoljeca vrijeme je kad se osvješcuju snažne suprotnosti izmedu mogucnosti samoga covjeka - on je smrtan i nemocan - i mogucnosti koje nudi drugo industrijsko doba. Prisjetimo se nijemog crno-bijelog filma Fritza Langa iz 1926. godine: znanstveno-fantasticna antiu-topija Metropolis futuristicki je ep o represivnom tehnološkom društvu u buducnosti, u 2026. godini. Problematizira položaj radnika (radnicke klase) koji, zbog života u nehumanim uvjetima, izazivaju revoluciju i uništavaju sve strojeve u gradu. Film, medutim, pocinje i završava recenicom: Posrednik izmedu glave i ruku mora biti srce.

Slijedi film Frankenstein 1931. godine prema romanu Frankenstein ili moderni Pro-metej (1818.) engleske spisateljice Mary Shellev. Svima je poznata prica o doktoru koji, pronašavši nacin kako da neživoj tvari ponovno udahne život, od raznih dijelova mrtvih tijela želi naciniti lijepog i savršenog covjeka... Serijal prica o robotima Isaaka Asimova u knjizi Ja, robot (1950.) problematizira „umjetnu inteligenciju" -ponašanje robota i propituje položaj covjeka u tehnološkom univerzumu (filmska je varijanta istoimena SF akcija redatelja A. Provasa iz 2004. godine). U filmu Otvori oci (Abre los ojos, 1997.) španjolski redatelj A. Amenabar poseže za temom kriogenike (remake ovog filma je Nebo boje vanilije, odnosno Vanilla Sky, 2001.). Glavni je lik vec 150 godina kriogenicki zamrznut u kompaniji Life Extension, koja mu je dodatno, za života, ponudila opciju lucidnog sanjanja tijekom hibernacije... SF trilogija brace Wachowski The Matrix (1999., 2003.) problematizira pak život ljudi u Matriksu (Matrici), kompjutorskom programu - simulaciji stvarnosti - krajem 22. stoljeca, dok njihova tijela, u 'stvarnosti', služe strojevima kao izvor energije. (Neki u ideji 'Matrice' prepoznaju osnovnu poruku Platonove usporedbe s pecinom.)

Umjetnicka produkcija, koja propituje covjekov odnos spram umjetno stvorenog 'drugoga! velika je i neiscrpna. Nekoliko spomenutih primjera dovoljno je da ilustrira covjekov istodobni strah, fascinaci-ju te potrebu za stalnim propitkivanjem i moralnim vrednovanjem proizvoda vlastite kreativne misli.

Stvaranje 'drugoga' vlastitim znanjima (kao alternativa ili možda cak zamjena za prokreaciju) okoncalo bi covjekovu vjekovnu težnju za besmrtnošcu, drže transhumanisti. 'Sastavljanje' ljudskih tijela iz najsitnijih cestica materije (ovu misao nalazimo u Fedorova) neki danas dovode u vezu s nanotehnologijom. Na dnu in-ternetske stranice Cryonics Europe (www. cryonics-europe.org) naizmjenicno se smjenjuju citati upravo Nikolaja Fedorovi-ca Fedorova.

Ne cudi stoga što je posthumanistickom pokretu zanimljivo i privlacno njegovo ucenje. Transhumanisti ga smatraju svojim pretecom i pozivaju se na - za njegovo doba 'drsko' - ucenje o fizickoj besmrtnosti („uskrsnuce mrtvih" i „regulaciju prirode").

 

NI KOLAJ FEDOROV - ZACETNIK KOZMICKE IDEJE

 

Nikolaj Fedorovic Fedorov (1829.-1903.) religiozni je mislilac, strastveni bibliofil, filozof-cudak koji posjeduje sve znanje pohranjeno u Rumjancevskoj biblioteci u kojoj radi i za koju se ocinski brine (danas Ruska državna knjižnica u Moskvi). Govori se da je upucen u sadržaj gotovo svih knjiga; gradom kruže price o njegovoj nesvakidašnjoj ucenosti. Od njega traže savjet i „bibliografsku pomoc" mnogi pisci, filozofi i znanstvenici. S njime živo polemiziraju Lav N. Tolstoj, Vladimir S. So-lovljev, pjesnik postromanticar Afanasij A. Fet, a o njemu se raspituje i Fedor M. Dostojevski. Fedorov živi asketski. Citav je život na kruhu i caju, spava svega tri-cetiri sata, i to na 'golom drvenom sanduku, cijelu godinu nosi isti stari kaput. Odaje dojam siromašnog covjeka, iako sam svu placu dijeli siromasima. Njegov dom je crkva u kojoj se osjeca kao „medu svojima", ali mašta o buducnosti kad ce kršcanstvo izaci na ulice, kad ce se liturgija proširiti izvan crkvenih zdanja. Nazivaju ga „moskovskim Sokratom" jer svoje ucenje širi usmenim putem, u krugu prijatelja i poklonika. Od djetinjstva sluša o strahotama rata - ubijanju, gladi, smrti. Teško proživljava preranu smrt djeda, kao i smrt ujaka, njegova staratelja (osjeca se odbaceno i ništavno, izvanbracno je dijete). Zbog toga medu prvima progovara o dvama snažnim osjecajima - „sramoti po rodenju" i „osjecaju smrtnosti". Nadahnjuju ga Kristova djela - sti-šavanje oluja, iscjeljivanje bolesnih, uskrsavanje mrtvih... Tradicionalno kršcanstvo ipak podvrgava kritici, zapravo dva njegova aspekta: ideju o djelomicnom spasenju i misticno-es-hatološku pomirenost (mirenje s patnjom, pasivnu religioznost, pomireno ocekivanje Sudnjeg dana, Kristovo iskupljenje covjecanstva). U svojoj ideji „zajednicke stvari" zalaže se za spasenje cjelokupnog covjecanstva, oslobadanje od smrti, prevladavanje smrti aktivnim zalaganjem 'djece' koja imaju 'dug' prema svojim ocevima. U društvu svoga doba vidi dubok rascjep unutar krvnih veza (rodbinskih linija) i njime objašnjava nepoštivanje starijih generacija i sve vece otudenje. Priželjkuje ostvarenje jedinstva na kolektivnoj razini. Smatra da svoj dug prema precima covjek može prihvatiti jedino tada kad spozna da on jest „sin covjecji", onako kako je to bio Krist.

Fedorovu Crkva nije previše sklona. Ne odnosi se dobrodušno ni prema njegovu pozivu na aktivno promicanje kršcanskih vrijednosti, ni prema ucenju o uskrsnucu mrtvih. Ni velik dio suvremenika ne može prihvatiti Fedorovljev poziv na obnovu kršcanstva. Danas bismo ga nazvali pozivom na kozmosociobiološko uzajamno djelovanje. Svaki pojedinac mora 'aktivno' sudjelovati u svim aspektima života, ukljucujuci i povijest, drži Fedorov. Smatra da je kršcanstvo jednostrano jer je usmjereno jedino na duhova pitanja pa je zbog toga 'zakinuto' za bogatstva koja kulturi nose znanstvena i tehnicka postignuca. Kritika pasivne vjere ujedno je i poziv na aktivno kršcanstvo.

S druge strane, kritiku upucuje i znanstvenicima, akademicima svoga doba. Od njih zahtijeva aktivnu spoznaju svijeta - traži da odustanu od apstraktnog razmišljanja i pasivnog prepuštanja teoretiziranju. Zadace znanosti, ali i filozofije, moraju biti prakticne, konkretne. Upravo bi se znanstvenici u Fedorovljevoj idealnoj slici svijeta trebali pozabaviti razlozima razdora i neprijateljstva medu ljudima. Trebali bi poticati ostale da vode kreativan, duhovni život, da žive s drugima i za druge. Ruski religiozni kozmist, filozof Nikolaj A. Berdjaev (1874.-1948.) njegovu vjeru u moralnu pravednost naziva „utopijskim fantazijama". Osvrcuci se na proteklu povijest, Fedorov u njoj vidi samo patnju, tlacenje i ubijanje jednih naroda od strane drugih. Njima pridružuje i nepravde koje mlada pokoljenja nanose starijima (generacijska netrpeljivost). 'Lošu' društvenu situaciju objašnjava covjekovom potcinjenošcu prirodi - instinktivnom djelovanju i strahu od smrti. Društveni ustroj odreduje kao 'zoomorficki', jer funkcionira gotovo identicno 'pravilima u životinjskom svijetu. Religiozni vizionar predlaže novi, idealni tip društvene organizacije - psihokraciju, društvo temeljeno na duhovnom srodstvu svih ljudi. U novom društvu treba biti dokinuta nejednakost medu ljudima - uzrok zavisti, siromaštva, zla, gladi, bolesti i, na kraju, smrti. Ljudske odnose valja graditi po modelu srodstva unutar božanskog Trojstva - ocinstva, sinovstva, bratstva. Trojedini Bog savršeni je model ljubavi i po njemu bi se društvo trebalo ravnati. Fedorovljev supramoralizam tice se pitanja uskrsnuca: „visoka moralnost" zahtijeva da svi rodeni shvate i osjete da je rodenje - prihvacanje i produžetak života koji im daju 'ocevi'. Tako 'preci' kroz novorodene, na neki nacin, nastavljaju živjeti. I na individualnoj i na povijesnoj razini rijec je o napuštanju nesvjesnog procesa i ostvarenju svjesnog projekta uskrsavanja, iskupljenja predaka - ne više Kristova, nego iskupljenja od strane samih potomaka. Vjecni život, stupanje u Raj, smatra Fedorov, mora se ticati cjelokupnog covjecanstva s njegovom cjelokupnom poviješcu - to mora biti „aktivno uskrsnuce". Poziv na aktivnu transformaciju prirodnog ili smrtnog svijeta u besmrtni jedna je od temeljnih ideja religioznog vizionara i danas se ona uveliko tumaci i iz prirodoznanstvene perspektive. U Fedorova je zapravo rijec o pokušaju sinteze religije i znanosti: s jedne strane on kao da poziva na odgonetanje tajne u vezi 'metamorfoze' stvari, a s druge - na istraživanja i eksperimentiranja, upletanje znanosti u pitanja života i smrti. Oba aspekta ipak podrazumijevaju jednu odredenu razinu svijesti, na kojoj bi ta sinteza mogla biti ostvariva: vladanje znanjima uz visoku eticnost. 'Sinovi' bi se trebali osjetiti pozvanima da traže sva moguca sredstva, kojima bi precima vratili besmrtni status. Koja bi to bila sred-stva - ne kaže jasno, no vjeruje da ce se jednog dana istraživati procesi starenja i razlozi umiranja.

 

OSTATI SMRTAN ILI POSTATI BESMRTAN?

 

Pitanja duše, individualnosti, neponov-Ijivosti covjekova emocionalno-duševnog sklopa moskovski asketa objašnjava na tragu ucenja i intuicije kršcanskih esha-tologa - Origena, Grgura iz Niše, Skota Eriugene. (Eshatologija - ucenje o krajnjoj sudbini covjeka i svijeta; o pitanjima smrti i zagrobnog života.) Oni, suprotno uvjerenju antickih mislilaca, nastoje dati stvarne argumente za oživljavanje tijela umrlih. Po njima, svaku cesticu ljudskog tijela obilježava neki osobni pecat koji daje duša, shvacena u aristotelovskoj tradiciji kao svojevrsni eidos (grc. slika, lik; ideja), duhovno sjeme, neko covjekovo oblikotvorno nacelo, svojevrsno 'pretpostojanje' cijelog organizma. U tom smislu, cestice koje su se raspršile nakon smrti i dalje zadržavaju to individualno obilježje duše pa bi ih konkretna duša pri uskrsavanju mogla prepoznati i ujediniti u istom organizmu. Moglo bi se reci da kloniranje - stvaranje cijelog organizma iz jedne stanice, koja pohranjuje cjelokupnu geneticku informaciju o njemu - nalazi svoje izvore u kršcanskoj eshatologiji. (10) Upravo se u tom smjeru krece transhu-manisticka ideja. Prvi pokušaji kloniranja, „slaganja organizma iznova", možda bi mogli opravdati Fedorovljeva ocekivanja da 'sinovi' pronadu sva moguca sredstva ostvarenja besmrtnosti. Ali, gdje je najviša emocija - ljubav? Prvi klonovi žive mnogo krace no što bi htjela znanost. Temeljno pitanje na koje bi današnji znanstvenici mogli tražiti odgovor je: što je to što organizam održava na životu, i kakva je veza izmedu 'geno-ma i 'duše'.

„Regulacija prirode" koju zagovara Fedorov znaci, u prvom redu, covjekovo reguliranje prirodnih procesa na Planeti (geološki, seizmicki, atmosferski procesi). S druge strane, ona se tice reguliranja života planete Zemlje kao dijela Sunceva sustava, a zatim i sposobnosti širenja te regulacije na cjelokupnu, „kozmicku regulaciju". Covjeku kao „razumnom bicu" predstoji potpuno ovladati prirodom, slijepim prirodnim silama prvo u njemu samome, a zatim i „izvan njega". Predstoji mu, po Fedorovu, steci kozmicki status postojanja, otkupivši sva prethodna pokoljenja koja sežu sve do prvog covjeka, Adama. U njegovu shvacanju Bog nije nedostižan ideal, nego aktivna snaga samoga covjecanstva kojom je covjecanstvo prožeto i koju ono tek treba otkriti. Bog nije onakav kakvim ga nudi dogma, vec je on unutarnji Razum, aktivno nacelo, ljubav prisutna u svemu što jest. U tom smislu Fedorov nudi optimisticno tumacenje Apokalipse, držeci da katastrofican kraj svjetske povijesti nije božanski predodreden. Upravo suprotno, smatra daje to jedan od najgorih mogucih scenarija razvoja covjecanstva i da ga je moguce izbjeci covjekovim aktivnim i razumnim 'radom'. Najvažnije nacelo aktivnog kršcanstva jest transformacija zla u dobro, covjekove izopacene, destruktivne energije u živototvornu, stvaralacku. Zadaca je covjeka, po Fe-dorovu, da sve procese koji su 'prirodni' transformira svojim djelovanjem, a ono ukljucuje i ovladavanje „nebeskim prostranstvima".

Covjek je jedino bice koje pokapa svoje umrle, koje ima svijest o tome da je u granicama prirodnih zakona smrtno. Covjecanstvo cuva sjecanje na prethodna pokoljenja u obliku materijalnih predmeta, usmenih predanja, knjiga, umjetnickih spomenika, veli Fedorov, jer ne zna kako ih vratiti u život. Sam je odgajan u kršcanskom duhu i ne poznaje istocne tradicije, pa tako ni ucenje o reinkarnaciji. Medutim, dobro poznaje ucenje prvih crkvenih otaca. U pokušaju „rješavanja pitanja besmrtnosti" poziva se na Grgura iz Niše, kršcanskog filozofa i biskupa iz 4. stoljeca. Prema ovom kapadokijskom ocu, tijelo umrloga razlaže se na najjednostavnije cestice, elemente koji ne išcezavaju, buduci da ništa u svijetu ne može biti u potpunosti uništeno. Prihvacajuci rezoniranje Grgura Niskog, Fedorov drži da nije dovoljno samo proucavati molekularnu gradbu cestica: potrebno je istraživati i nasljedna obilježja, sastaviti genealoško drvo covjecanstva. Nemajuci jasnu predodžbu o tome kako to uciniti, smatra da treba pomno proucavati roditelje i pretke - za pocetak ,,u duši", misaono. Stoga veliku ulogu pridaje 'muzejima kao mjestima pohrane duhovne kulture oceva'. (10)

Cestice nakon fizicke smrti, smatra fi-lozof-vizionar, ne 'završavaju' samo u zemlji, vec su raspršene i u prostoru Sunceva sustava, a možda i drugih svjetova pa ih treba sve 'sakupiti' i tijelo ponovno 'sastaviti' sa svim njegovim stanicama. Time izražava stav kako covjek nije samo planetarna, nego i kozmicka pojava. Možda je Fodorov pod „cesticama raspršenima u svemiru" mislio na covjekovo više 'ja', na druge dimenzije njegova postojanja? Uvjeren je takoder da ce Zemlja u buducnosti biti prenapucena ljudima. (Broj stanovništva zaista se poceo ubrzano povecavati: pocetkom 20. stoljeca iznosio je manje od 2 milijarde, a danas, samo sto godina kasnije, dostigli smo brojku od 6,5 milijardi duša. Prema izvještaju UN-a, do 2050. godine na Zemlji ce živjeti oko 9 milijardi ljudi.) Zbog toga se, smatra vizionar, ljudska djelatnost ne smije ogranicavati samo na planetu Zemlju: „Sveopce uskrsnuce je potpuna pobjeda nad prostorom i vremenom. Prelazak od zemlje k nebu' jest pobjeda, trijumf nad prostorom (ili sveprisutnost koja iz toga slijedi). Prijelaz iz smrti u život ili istodobno postojanje cjelokupnog niza vremena (pokoljenja), supostoja-nje uzastopnih dogadaja jest trijumf nad vremenom. Idealnost tih oblika znanja (prostora i vremena) postat ce realnost. (...) Transcendentalna estetika prostora i vremena postat ce naše izvorno iskustvo ili zajednicka stvar" .

 

 

Datum objave: 14.09.2010.